web analytics

Badnji dan…Dan uoči Božića, 6. januar…

Badnji dan… Dan uoči Božića, 6. januar, je Badnji dan. Tog dana se seče badnjak i unosi u kuću. Na Badnji dan počinje Božićno slavlje. Čim svane, loži se vatra I u tu vatru uveče se stavlja badnjak (ime je povezano sa glagolom ”bdeti”).

Na Badnji dan se vraćaju sve pozajmljene stvari, ništa iz kuće se ne daje, a naročito ne vatra sa ognjišta. Žene u kući mese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić, a muškarci odlaze u šumu po badnjak. Badnja noć je noć bdenja, jer u noći kada badnjak gori, ne spava se, čeka se rođenje Hrista, a po narodnom verovanju počinje i nov vegetacioni period. Bez električne struje, prostorije su se osvetljavale svećama, koje su tako postale simboli novog života i nade.

Badnjak je najčešće mlado i pravo hrastovo drvo, koje se uz određene običaje seče, rano ujutru, na Badnji dan, pre izlaska sunca. Domaćin, sa muškim članovima porodice, uz pucnjavu pušaka i prangija, odlazi u šumu. Prema badnjaku se odnose kao prema ličnosti; upućuju mu pozdrave i prinose žrtve: žito, vino i med. Kada domaćin pronađe odgovarajuće drvo, stane ispred njega okrenut istoku. Pošto ga pospe žitom, pozdravi ga „Dobro jutro i čestit ti Badnji dan”, prekrsti se, pomoli Bogu, pa poljubi drvo. Posle toga domaćin zaseca drvo ukoso sekirom, sa istočne strane. Postoji i običaj da se badnjak nikad ne dodiruje golim rukama, pa u tom slučaju onaj ko seče drvo prethodno navuče rukavice. Prvi iver ne sme da padne na zemlju, već se uzima rukom i nosi kući, gde se stavlja kod posuda sa mlekom (da kajmak bude debeo kao iver) ili među košnice, u kokošarnik… Badnjak se zaseca sa tri udarca sekirom, a ako je potrebno, lomi se i pazi se da padne na istočnu stranu, na zemlju, tj. da se prilikom pada ne zaustavi na okolnom drveću. Panj se prekrije mahovinom ili suvim lišćem, pa ako iz njega na proleće izbiju mladice, smatra se da će biti sreće i napretka u toj godini.

Posle unošenja badnjaka, prostre se naramak slame po podu. Slama se obično unosi sa istim pozdravima i posipanjem žita kao kod unošenja badnjaka.Ona simbolizuje rađanje Hrista, na slami u štali. Kad se prostre, baci se nekoliko oraha po njoj. Trećeg dana Božića, u ranu zoru slamu pokupe i iznesu iz kuće. Jedan snop može se ostaviti na neko suvo mjesto da bi bio zapaljen na Đurđevdan radi zaštite polja od grada.

Badnjak se svečano loži u znak sećanja na vatru, koju su po narodnom predanju vitlejemski pastiri naložili u pećin i u kojoj se rodio Isus Hristos, da bi zagrejali božansko novorođenče i njegovu majku. Badnjak se takođe može tumačiti kao simbol krsta na kome je Hristos raspet pri čemu toplina vatre simbolizujue spasenje za ljudski rod koje je, po hrišćanskom verovanju, omogućeno Hristovim raspećem. Njegova vatra simbolizovala je svetlost sunca, obezbeđujući sunčevu životvornu snagu u narednoj godini. Vatra sa domaćeg ognjišta nije se nipošto i nikome davala na Badnji dan.

Budući da današnji način stanovanja ne pruža uslove za vatru u ognjištu, badnjak je najčšće predstavljen hrastovom grančicom, kojom se na Badnji dan ukrasi dom.

Božić, najradosniji praznik…

Božić se praznuje kao dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Spasitelja sveta. Činjenica, da je to praznik rađanja novog života, praznik dece i detinjstva, roditeljstva, očinstva i materinstva, stvorila je kod Srba najlepše verske običaje i obrede. Svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina.

. Sa stanovišta crkve, Božić je najveći od petnaest velikih verskih praznika, ne računajući Uskrs, koji se smatra praznikom nad praznicima. Božić je dan kada se slavi rođenje Hristovo, i kada je duh Isusa – deteta, sveprisutan među ljudima i donosi im mir i praštanje. Računajući i Badnji dan, kojim se završava zimski četrdesetodnevni post, onda je ovo četvorodnevna svetkovina posvećena prvenstveno domu i porodici. U našem narodu, proslavljanje ovog praznika predstavlja jedinstven spoj svečanih, liturgijskih, i folklornih običaja, koji svojom lepotom i raznovrsnošću daju posebnu čar ovim svečanim danima. Božić je porodični praznik, pa je i običaj da svi članovi, tokom ovih dana budu na okupu.

Smatra se da su se srpski običaji su se najduže održali, pa vreme od nekoliko nedelja oko Božića čine najlepšim i najsvečanijim periodom u celoj kalendarskoj godini. U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Detinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan i Božić. Za svaki od ovih dana i praznika vezani su lepi i ponekad pomalo čudni običaji.

BOŽIĆ Smatra se da je poreklo reči deminutiv imenice Bog – Bogić

Običaji…

Dug je spisak narodnih običaja koji krase Božićne praznike. Prvi Božićni dan počinje unošenjem nenačete vode (sa izvora koji je posipan kukuruzom i kićen bosiljkom, a u koji je ubačen novčić), dočekivanjem položajnika, odlaskom u crkvu na službu i pričest, prvim mrsnim doručkom i lomljenjem česnice, ali najinteresantnije je upravo to da se svi slažu da su se ti običaji najbolje očuvali upravo u našem narodu. Prvi dan Božića je dan radosti i rađanja, obnavljanja života, dok se drugi dan provodi u svečanom, tihom domaćem raspoloženju, a u crkvama služi Liturgija zahvalnosti Bogorodici. Najradosniji praznik među svim praznicima, praznuje se tri dana.

Prvi dan Božića je uvek 7. januara. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja. Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: “Hristos se rodi!” i otpozdravljaju: “Vaistinu se rodi!”

Treba napomenuti da se ovako pozdravlja i govori sve od Božića do Bogojavljenja. Kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane sa ovim radosnim božićnim pozdravom, i oni mu otpozdrave ljubeći se međusobno i čestitajući jedni drugima praznik.

Položajnik…

Na Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom i on se posebno dočekuje i zove se položajnik.

Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: “Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, a najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj”.

Položajnik simbolički predstavlja one Mudrace koji su pratili zvezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek, koji na Božić, i za celu narednu godinu donosi sreću u kuću.

Česinca…

Česinca („Čest” ili „čast” u slavu Božića, deo ili sreća za svakog člana porodice)

Pogača, koja se mesi „nenačetom” vodom, od belog brašna, sa mašću, bez kvasca, i peče rano ujutru na Božić. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto, gde je već postavljen Božićni ručak.. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna peva božićni tropar, a ako ne, čita se “Oče naš” naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. Česnica se podiže u visinu glave, u slavu Isusovog rođenja i za život i zdravlje svih ukućana i putnika namernika, okreće se tri puta suprotno od smera kazaljke na časovniku, preliva vinom i na kraju se lomi na onoliko delova, koliko ima ukućana. Onaj ko dobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele te godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu.

Božićna pečenica…

Prema narodnim običajima, najčešće se jede prase, koje simbolično predstavlja napredak, jer uvek „rije” i jede krećući se napred. To je i jedna vrsta žrtve koja se prinosi Bogu i vuče korene iz vremena verovanja pre hrišćanstva, a pominje se i u starozavetnim knjigama. Poreklo je sigurno iz vremena mnogoboštva, a Crkva je ovaj običaj prihvatila i blagoslovila, sa obrazloženjem da posle Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jaka i mrsna hrana dobro dođe. Domaćin od pečenice za Božić seče najpre levu plećku, glavu i deo od rebara.

Darivanje…

Deca su zbog svoje čednosti postala hrišćanski uzor odraslima. Crkva naglašava da se srcem i duhom treba preobraziti u dete da bi se ušlo u Carstvo Nebesko. Zato se deca za svoju dobrotu i poslušnost nagrađuju za Božić. Nekada su deca ostavljala svoju očišćenu obuću pored prozora da bi im Božić Bata unutra ostavio poklon. Međutim, zbog starinskog načina izražavanja, ovde se potkrala mala zabuna, jer ne postoji nikakav Bata, već je to arhaičan glagol „batati”, što znači hodati, koračati. Od ovog načina darivanja, nastalo je mnogo komercijalizovanih načina darivanja za Božić, pa se na zapadu pokloni ne kupuju samo deci, već svima u porodici i ostavljaju pod okićeno božićno drvo, koje na vrhu ima za ukras vitlejemsku zvezdu repaticu. Darove donosi Deda Mraz (Santa Klaus ili Sent Nikolas, tj. Sveti Nikola), koji nosi crvenu (kardinalsku) odeću sa belim krznom (mada se sve češće uzima u obzir i uticaj famoznog brenda „Koka-kole” u kreiranju njegove odeće).

Preuzeto sa:

Leave a Reply

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com